dordora2

Volim se igrati!
Volim kad sve, baš sve pretvorim u igru!
Mislim, da ljudi koji su zauvijek u sebi ostavili nešto od djeteta, lakše prolaze kroz život. Život je ponekad prilično ozbiljna stvar, pa ako dozvolimo da nam ta ozbiljnost ukrade igru, mnogo gubimo. Igrom se sve lakše svladava. Igra nam pravi mostiće kojima lakše prelazimo neugodne bujice, igra nam pronalazi i otvara vrata kroz zidove koje nam život postavlja na naše puteve...
Cijeli sam život nastojala, kad god je bilo moguće, sve pretvoriti u veseli karusel i dobro se zbog toga osjećam. Na tom karuselu se sve vrti i okreće, sve ima ljepše boje, od svega vam se pomalo vrti, ali baš zato na kraju ispada sve dobro i lijepo obojeno.



Mnogi me sumnjičavo gledaju, jer misle da je neprimjereno u svemu nalaziti igru, a ja opet njih isto tako gledam i mislim kako su si sami otežali sve, jer su izgubili sposobnost za igru.
I kad dobro razmisliš, ni taj život si nismo sami zaradili već smo ga dobili nekim sretnim slučajem, jer se tamo negdje neka rulet-loptica zakotrljala k nama, pa ostavimo ga onda nek se i dalje kotrlja i ostavimo njemu nek nas vodi.
Uostalom čemu život shvaćati jako ozbiljno, on će nas sve ionako nadživjeti ma kako se mi prema njemu odnosili, pa onda se radije igrajmo.
Volim se igrati – pa to ti je!



Ovo je samo moj stav... jasno mi je da se ne mogu svi tako postaviti prema životu. Svatko od nas sve oko sebe gleda i doživljava isključivo vlasititm očima pa prema tome i vlasititm prihvaćanjem sebe i svojih životnih puteva.
Htjela sam samo reći kako postoje i gledanja slična ovom mojem.
Ja volim smatrati da je život jedan veliki luna park sa svojim vrtuljcima, ahtelbanima, kućama strave i dvoranama iskrivljenih ogledala i da je baš zato vrlo zanimljiv.

I eto ti ga na! Sad smo tu di jesmo! Ma zaprav' nismo još - sad smo onak' na pol puta, to mu dođe „ni sim ni tam“, treba još počekati onaj neki datum koji bu metnul amen na sve... e sad je pitanje jel' bu još nekaj ostalo tam iza onih vrata kroz koja trebamo ući tam' nekam' kud to već idemo...
Samo ja si nekak' mislim da se mi nikad ne budemo nikam maknuli,,, nemreš bilivit kakve sve nebuloze ljudi navode kao razlog za svoj glas „za“ ili „protiv“. I od jednog i od drugog se smrzneš kol'ko nas glposti okružuje... s tim bremenom nigdar niš od nas ne bu kak god okreneš i kam god nas metneš!
Tak se bar meni čini. Daj blože da se varam.

S tim novim putevima nikad nemreš bit baš sasvim siguran, jer se veli da je i put u pakao popločen dobrim namjerama, a kaj se dogodi tek onda kad i namjere nisu baš čist' dobre neg' više onak' zmotane i sfrfljane...?!

Lovci rado lov nazivaju sportom.
Ne bih se složila... a reći ću vam i zašto.

Sport bi po definiciji trebao biti odmjeravanje snaga dvaju ili više sudionika (protivnika) jednakih sposobnosti, jednakih mogućnosti i u istim uvjetima, gdje imaju potpuo jednake šanse.

Imaju li bespomoćne životinje ikakvu šansu za preživljavanje pred hordom napaljenih barbara željnih krvi, koji ih iz sigurne udaljenosti, oboružani najmodernijim sofisticiranim puškama, ubijaju bez ikakvog rizika za sebe?




Sad, molim vas, pogledajte ovaj video, pa sami prosudite jesu li ovdje svima osigurane jednake šanse?!





Kako ste se osjećali kad ste vidjeli onog veličanstvenog jelena predvodnika stada najprije ranjenog u stražnji dio tijela, koji i tako ranjen i u panici nastoji svoje stado odvesti nekud u sigurnost... pogledajte ga nakon drugog ranjavanja (kad je oblak krvavih kapljica pokazao da je ranjen i drugi put), kako dezorijentiran i zbunjen, već u agoniji zastaje, kako i njegovo stado zastaje i ne zna što se dešava njihovom predvodniku i ne zna treba li ga slijediti i kamo, pa izbezumljeno trči proplankom, na koji su ga istjerali naši hrabri bojovnici-lovci, kako bi ih lakše poubijali...

Za mene to nije sport, za mene je to masakr.

Sportom bi se moglo nazvati jedino suprotstavljanje tih ubijanja željnih ljudi jednih drugima, t.j. kad bi oni naoružani svojim puškama krenuli u šumu i počeli pucati jedni po drugima, jer tada bi to bilo odmjeravanje snaga jednakih protivnika u istim uvjetima i s jednakim šansama i rizicima (što je definicija sportske i fer borbe).

Mnogi će reći da bi to što predlažem bilo nehumano... ali recite mi, zar je ovo što ste vidjeli humano?!

Neki dan sam negdje na fejsu pročitala šaljivo-negativne karakteristike svih horoskopskih znakova. Pa kaže za bikove da su dosadni k'o filatelističko društvo, da su uvijek zadovoljni i da je njihov jedini problem to što nikad nemaju problema...
Pa sam se malo zamislila i zapravo vidim da je onaj tko je to pisao bio potpuno u pravu, bar što se mene tiče.
Ja, naime, zaista nemam nikad problema ili ih naprosto neću vidjeti, a ako ih i vidim lijepo ih zaobilazim ili ih prekoračim, pa nek oni lijepo budu tamo gdje ih je netko ili nešto postavilo, a meni je život prekratak i prelijep i predragocjen da bih ga traćila na rješavanje tamo nekih problema... i znate što? Ti problemi uvijek nakon nekog vremena sasvim nestanu – ili se sami riješe, ili ih nešto/netko riješi, ili naprosto ispare...
E, pa sad, ako sam ljudima zbog toga dosadna, što ja tu mogu – to zaista nije moj problem!

Želim vam svima sretan Božić!

... uz nastavak adventskog puta...

Freiburg

Lijep grad – visoke građanske kulture s jednim od najstarijih univerziteta u Njemačkoj. Grad broji oko 250.000 stanovnika od čega 25.000 studenata, pristiglih odasvud. Lijepo je što studenti, ma odakle dolazili, svoje lokalne navike ostavljaju kod kuće a ovdje usvajaju pravu građansku kulturu i civiliziranost, kao uostalom i svi ostali doseljenici. Vrlo rado bih živjela u tom ili takvom gradu.
Freiburg je osnovan još u XII stoljeću. Tokom XV stoljeća doživljava svoj procvat, pa mnoge zgrade u staroj jezgri grada još uvijek upućuju na njegovo bogatstvo iz tog doba. Ne treba posebno naglašavati da su sve zgrade izvanredno očuvane i njegovane i da još danas imaju svoj prvobitni oblik.







Ovo je zgrada tadašnje Trgovačke komore (izgrađena od 1520.-1532.g.) obratite pažnju na desni tornjić ispod kojeg se nalazi i grb Hrvatske i Dalmacije - tadašnjih sastavnica Habsburškog carstva.












Titisee

Jezero u Švarcvaldu u blizini Freiburga, omiljeno mjesto za odmor i ljeti i zimi. Cijelo područje obiluje termalnim izvorima, pa su sagrađeni mnogi spa centri koji su prepuni i ljeti i zimi.
Ovdje nas je dočekala prava zimska idila, za razliku od prethodnih kišnih dana.
Inače baš i ne volim snijeg, ali ovdje je zaista prekrasno....hehe, a još je ljepše gledati sve kroz prozor lokala dok se ispred tebe puši vrući kakao...










Lindau

Gradić na Bodenskom jezeru - povijesna gradska jezgra izgrađena je na istoimenom otočiću spojenim mostom s kopnom. Zbog svoje ljepote i izuzetnog položaja, kao i klime, rado je posjećivano turističko odredište u svim godišnjim dobima. Rado je birano mjesto za razne kongrese i društvena zbivanja, a od 1951.g. se u Lindauu održavaju svake godine skupštine znanstvenika nagrađenih Nobelovom nagradom za medicinu.


















Rattenberg

Preljepi srednjevjekovni gradić – kažu da spada u najbolje očuvane i konzervirane male gradove u Njemačkoj. I zaista, dok šetate njegovim ulicama kao da ste se preselili u neka pradavna vremena ...











I gotovooooo... idemo doma... svuda pođi ali domu svome dođi... bilo je lijepo, ali jedva čekam da se vratim...

Sad ćemo malo prošetati Baden-badenom, mondenim kupališnim mjestom s poznatom kockarnicom. Kažu da je ova najveća na svijetu – čak veća i od one u Monte Carlu.
Posjetitelji (turisti) slobodno ulaze u foier tek da bi malo vidjeli i slikali, ali oni pravi gosti smiju ići dalje od ulaza tek u strogo određenom dress-codu.







Sam grad i Božićni sajam su još uvijek poluprazni jer još nije odzvonilo ni podne, dan je neki otužan bez sunca, a nema ni snijega da malo popravi image, tek neka sitna rosulja koja još više kvari opći dojam. Inače, vjerujem da je ovdje jako lijepo za lijepog vremena...







Idemo mi dalje „odraditi“ predviđeni putni program, a to je Strasbourg...
...ojojoj... čini se da će se ostvariti prognoza koju smo čitali. Nebo se natuštilo pa je nastao gotovo mrak usred dana, a vjetar puše li puše, onako na refule pa se bojimo da će nam pomesti autobus s ceste zajedno s nama svima. U gradu se sastavilo nebo sa zemljom, pljušti kiša, vjetar puše, gradskim ulicama lete polomljeni kišobrani kao jesenje suho lišće što se kovitla na vjetru. Po ulicama na svakom koraku odbačen potrgani kišobran. Meni je polomilo jedan, pa sam kupila drugi, ali i taj mi je polomilo... srećom vjetar se malo stišao, pa je izdržala i kapuljača od kaputa, a u autobusu imam još jedan rezervni kišobran (ponijela sam dva upravo zbog prognoze koja je predviđala jaki vjetar)... hihihi.. ovo je bio „dan mrtvih kišobrana“.
Za vrijeme onog najvećeg „kijameta“ razbježali smo se kud koji. Ja sam uspjela pronaći mjesto u nekom prepunom restoranu – ma svi su lokali bili krcati, jer su se ljudi sklanjali od nevremena – imala sam sreću i pronašla jedan mali stol s dva stolca, jedan za mene a drugi za moj mokri kaput i torbicu... hehehe.. kako čovjeka mogu usrećiti i sitnice u zadanim okolnostima... sad nek još dobijem tanjur vruće juhe ili tak' nečeg' i nema sretnijeg čovjeka na cijelom svijetu...
Za šetnju Strasbourgom bilo je predviđeno 3-4 sata, jer smo uveče htjeli još svratiti na sat-dva u Colmar. Da je bilo lijepo vrijeme, moglo je biti zadovoljavajuće, uz neki ručak nabrzaka ostalo bi dosta vremena za šetnju užim centrom grada, da se razgleda katedrala i još malo sjedne u neku slastičarnicu s prefinim kolačima, ovako se sve svelo na jurnjavu i sjedenje u restoranu i opet na jurnjavu...u nekim ulicama u kojima je bila zavjetrina bilo je čisto normalno, ali ne možeš cijelo poslijepodne ostati u jednoj ulici...
I koliko god je sve bilo stresno i ja sam mislila kako više nikad neću ići na put zimi, nije prošlo ni par sati od svega, a ja bih opet sve ponovila, samo da mi je netko ponudio... eh, što ti je čovjek...
No dobro, dost' sam njorgala, evo sad konačno i nekoliko slika iz Strasbourga –

















Uveče smo stigli u Colmar. I ovdje je još uvijek padala sitna kišica, ali gradić je toliko lijep da mu se sve može oprostiti i zaljubiti se u njega zauvijek.
Čini se da je i ovdje tokom dana bilo veliko nevrijeme jer sam u nekoliko kanti za smeće ugledala ovakav prizor



I evo sad još malo slika večernjeg adventskog ugođaja Colmara tog alzaškog dragulja...

Išla sam ja malo vidjeti kakvi su adventski sajmovi i ozračja „po evropama“, pa ću po svom običaju to podijeliti s vama. Vremenska prognoza za dane i mjesta kuda sam namjeravala krenuti, bila je živa katasrofa, koja se nažalost djelomično i ispunila.

Pa onda krenimo redom...

Najprije Augsburg –

Napomena (prije nego počnete čitati):
Ne znam zašto mi neće editor prihvatiti prezime FUGGER kad je pisano malim slovima nego uporno piše samo FER, stoga molim uvažite ovaj način pisanja prezimena Jakoba FUGGERA.

To je vrlo lijep grad, u srednjem vijeku jedan od najbogatijih gradova, što se još danas može vidjeti u staroj gradskoj jezgri. Iako je grad (kao i većina njemačkih gradova) u Drugom svjetskom ratu bio velikim dijelom razoren, kuće su savršeno obnovljene – naročito se kod povijesno znaćajnih građevina pazilo da ih se obnovi u potpunosti, t.j. sa svim detaljima kako se ni u čemu ne bi narušio prvobitni oblik.
Za procvat srednjevjekovnog Augsburga zaslužan je Jakob FUGGER – zacijelo najbogatiji bankar cijelog svijeta tog doba, koji je financirao gotovo sve srednjovjekovne vladare i o kojem su ovisile gotove sve vladarske kuće. Moglo bi se reći da je on zapravo bio vladar svijeta.











Gradska vijećnica – originalna šesterokatnica iz srednjeg vijeka, koja je svjedočila o bogatstvu grada Augsburga


Ulaz u FUGGEROVU banku, koja je danas muzej


Eh, ali nije se gospodin FUGGER brinuo samo za vladarske glave i aristokraciju tog vremena, zahvaljujući čijem financiranju se i sam silno obogatio. Pobrinuo se on i za gradsku sirotinju – siromašne radnike, pa je za njih izgradio cijeli jedan mali „grad u gradu“ – nazvan prema njemu, FUGGEREI. Dakle, to su bili prvi socijalni stanovi (izgrađeni od 1519. do 1521. godine) u cijelom svijetu. Svih 67 kuća funkcionira još i danas i namjena im je potpuno ista kao i prije gotovo pet stoljeća. Naime, stanari ovih kuća još i danas plaćaju stanarinu nešto manje od jednog eura mjesečno (ekvivalent za 1 Rajnski gulden), a razlika se plaća iz zaklade FUGGER, koja još i danas egzistira. O, blože moj, mi na ovim prostorima ne možemo ni pojmiti da na svijetu postoje države uređene u tolikoj mjeri, da jedna fondacija utemeljena još prije pola milenija, nakon svih nedaća, ratova i previranja funkcionira i danas kao prvog dana.

Nažalost, šetajući drugim dijelovima grada izgubilo se dosta vremena, tako da smo pred FUGGEREI stigli kad se već dobrano spustio mrak, pa sam uspjela slikati samo jedan od ulaza, t.j. ploču s godinom izgradnje i jedan od vanjskih zidova, a ostale slike (3) sam naguglala...











Evo, za danas je dosta. Idem sad malo predahnuti. Nadam se da će vam se ovo svidjeti i da ćete mi svratiti za nastavke. Bit će još ovdje Baden-badena, Strasbourga, Colmara... i još ponečeg.

I tako idem ja danas malo pogledati vijore li se zastave na svakoj kući u gradu zbog velikog veselja i časti što je pristupni ugovor potpisan, ima li na Jelačić-placu narodne veselice, toči li se šampanjac... kad ono ništa, sve sivo i tmurno k'o i nebo nad Zagrebom... tek tu i tamo poneka izbljedjela zastava nevoljko visi, a i to ne znam je li zaostala od nedjeljnih izbora ili je stavljena za ovu prigodu.

Evo, lijepo se vidi kako sve to izgleda... pa hajde da brojimo te zastave...

























Ostavimo se mi zastava i slavlja, pa pogledajmo malo što li se na ulici dešava u ovo adventsko vrijeme. Ma ni tu baš nema osobito svečarskog duha... božićno-sajamski štandovi isto nekako nevoljko stoje, slabo osvijetljeni (gazde štede struju) valjda će uveče malo bljesnuti...

















Jedino što je unijelo malo živosti u ovo sivilo su ovi mladi ulični svirači...



I miris pečenih marona



Terase kafića posluju, t.j. stolovi su postavljeni, ali gostiju nema. Tek u jednom se skupilo podosta ljudi, ali pametan vlasnik postavio grijalice i stavio na stolice dekice, pa se kod njega skupilo sve što želi popiti kavu i usput zapaliti cigaretu, dok kod drugih vlada pustoš.







Ovi na Cvjetnom trgu nemaju ni grijalice ni dekice, ali svejedno sjede vani, oni valjda sami sebi glume sunčanje...



Na Jelačić-placu već uobičajeni šator ili vrag bi ga znao kako to nazvati – bilo što bilo, ne sviđa mi se baš nikako...













Da vidimo što još imamo ovdje među slikama... aha, baš interesantno... Događa li se i vama da ni nakon što cijeli život provedete u svom gradu, uočite neke zgrade koje nikad ali baš nikad niste vidjeli a oduvijek su bile ovdje na tom istom mjestu (bar za vašeg života)...
Tako ja danas, kad sam zagledala kuće pokraj kojih prolazim cijeli život – pored nekih čak i nekoliko puta dnevno, čudom se čudim, jer ih zapravo nikad nisam vidjela.
Čini se da bolje poznajemo ulice stranih gradova nego svog vlastitog grada – to zato, jer kad odemo u svijet onda gledamo da bismo vidjeli, a kod kuće gledamo da bismo što prije stigli tamo kuda smo krenuli i ništa drugo ne vidimo... dakle, danas sam naučila da „gledati“ ne znači uvijek i "vidjeti".

Sunce je nekako stidljivo, ni samo ne zna bi li se pojavilo ili bi ostalo iza oblaka. Malo hoće, malo neće... Prohladno je, ali i treba tako u ovo doba godine.
Ipak idemo malčice prošetati... Tko će sa mnom?

Ajaccio je mali grad bez nekih osobito značajnih objekata. Tipičan mediteranski grad s lijepom šetnicom uz obalu, parkovima i
palmama, nekoliko lijepih zgrada i uskim živopisnim ulicama.













Grand hotel




Katedrala


Zidovi citadele




Muzej lijepe umjetnosti


Ajaccio svi znamo kao rodno mjesto Napoleona Bonaparte, pa turisti obilaze njegovu rodnu kuću – neuglednu četverokatnicu u uskoj uličici, u kojoj je sad mali muzej, ali koji nažalost nije stalno otvoren.



Poviše grada je brdo Casone (zapravo samo uzvisina) gdje je podignut veliki spomenik Napoleonu, a u neposrednoj blizini nalaze se i skupine stijena – priča se da je Napoleon kao dječak upravo ovdje volio boraviti u samoći i zagledan u more sanjati svoje snove o velikim bitkama i pobjedama...









I još slike gradskih ulica na povratku u luku i još zadnji pogled na lijepi zaljev Ajaccia

.





p.s.
ove tri manje uokvirene slike sam stavljala sa servisa bloghaera (jesam li to dobro rekla servis ili nekako drukčije? pojma nemam) pa još nisam znala koju veličinu odabrati.