dordora2

Subota je, prekrasan sunčani dan, za sutra prognoziraju pad temperature i kišu, dakle šteta bi bilo propustiti podnevnu šetnju osunčanim gradskim ulicama. Fotić je u torbi, rezervne baterije također za svaki slučaj, sad samo treba smisliti rutu gdje bi se moglo napraviti zgodnih fotkica...
Stojim kod džamije i mislim, sjest ću na tramvaj koji prvi naiđe pa nek slučaj odluči ... evo ide devetka, upadam i mislim bih li išla u Botanički vrt ... ipak silazim kod Glavnog kolodvora, pa ću prema Trgu kroz prekrasno zelenilo istočnog kraka Lenucijeve potkove (znate već, to su Tomislavov, Štrosmajerov i Zrinjski trg).
Ovdje me zaustavljaju neke curice, kažu da Pliva ima neku akciju „zdravo hodanje“ ili tak nekaj i da za svaki prehodani kilometar donira po 1 kunu – ne znam kome ili čemu, ali budući da sam ja ionako nakanila hodati uzimam karticu na koju ću skupljati žigove i na kraju puta – to je gore na početku Jurišićeve – dobit ću jabuku i naljepnicu „hodanje“, a nešto kuna otići će u neku dobrotvornu svrhu, usput ću napraviti puno zgodnih fotkica, idemo dakle u šetnju od Tomislavca do Jurišićeve, a poslije ću vidjeti što dalje...





























Na Zrinjevcu je prilična vreva, svašta se događa, u paviljonu glazba, ljudi se vrzmaju kojekuda, neki sjede i sve to gledaju, ja pokupim žig u moju karticu i idem dalje...







Na Jelačić placu neki nakazni šator i tamo lijevo nekakve plastične kupole – to su valjda sletili neki vanzemaljci, tko bi znao... idem ja nadesno po moju jabuku i naljepnicu, curice će upisati na karticu moje ime i ubaciti u neku kutiju - kartice su evidencija koliko će Pliva donirati kunića u tu neku kasicu-dobrotvornicu...













A šta ću ja sad? Odoh ja sad opet nalijevo pa put Gornjeg grada... i dok mnoštvo marljivih domaćica hrli na Dolac na tržnicu ili se vraća s punim rukama kojekakvih vrećica krcatih povrćem, ja ću kao antiprotivna svemu što miriše na domaćinstvo dokono produžiti Radićevom gore do Kamenitih vrata i na Grič...
... podne je prošlo pa se svečana postrojba garde vraća sa podnevne smjene straže pred crkvom Sv.Marka























Eeeee, sad idemo natrag u Donji grad... pa ćemo Štrosmajerovim šetalištem prema Mesničkoj, pa ćemo se Mesničkom spustiti do Ilice i gotovooooo.... idemo doma...










(uh, senti gajde, kaj je ovo strmo - ak se tu sva ne spotrgam i cela dojdem do dole sve bu dobro... aha, evo stigla sam, obadve noge su cele a i ja)

Upravo je završilo Svjetsko prvenstvo u snookeru. Trajalo je (kao i uvijek) 16 dana, TV-prijenosi idu svaki dan kroz čitavo trajanje prvenstva, počinju oko 11 ujutro i traju s pauzama do ponoći, ponekad i duže. Sad vi zamislite koliko je to sati pred televizorom za nekog tko je apsolutni snooker-fan kao ja...
Nema se vremena ni za što drugo osim gledanja Eurosportovog programa, prvog ili drugog, ovisno o tome na kojem ide snooker taj čas. Nema se vremena za odlazak u dućan po namirnice, nema se vremena ni za kuhanje, pa što će mi onda i namirnice, nema se vremena skoro ni da bi se išta normalno pojelo. U dva tjedna pojela sam doslovce ovo: oko 750 g maslina, (fala bogu da sam ih imala u kući jer su me one održale na životu) oko 3-4 kg jagoda (sva sreća da mi je u blizini jedan sezonski štand s jagodama do kojeg sam trknula u pauzi između dva prijenosa), 12 čašica jogurta, petnaestak šaka orašastih plodova, 4 kvržice mozzarelle, desetak komada raznog peciva i ništa drugo... ak' se to ne zove dijeta, ja onda ne znam kaj je dijeta..., ah, da, zaboravila sam - i jedamput sam si skuhala špagete.
Ali vjerujte mi, isplatilo se! Odgledala sam, ne trepnuvši okom, dva tjedna vrhunskog snookera, dečki su igrali maestralno, neke su partije bile napetije od najnapetijeg krimića ili horora.



I najvažnije od svega, pobijedio je Ronnie O'Sullivan (inače moj ljubimac, ali i milijuna drugih ljubitelja snookera). Sad mi je srce na mjestu i baš sam zadovoljna. Ovo mu je četvrti naslov Svjetskog prvaka u dvadesetogodišnjoj profesionalnoj karijeri. Bravo Ronnie!!!
I tak' od sutra opet mogu normalno živit'.

Užasno je biti star! A opet, kad malo razmisliš, divno je biti star!
Pa ti sad budi pametan...
Kak' je biti mlad? Tog se više i ne sjećam, ali znam zašto je grdo biti star i zašto je divno biti star. 'Oćete da vam velim?
E, pa onda idemo malo raščlaniti, razmotriti, analizirati to užasno/divno stanje...
Neki dan mi je bil rođendan – neću vam reć koji, jer i sama padam u nesvijest od brojke koju napišem u rubriku „godine starosti“... buuuhhh, fuj...
I sad s čim da počnem s onim lepim ili onim grdim?
Idem onak kak mi padne na pamet, na preskokce...
Grdo je kad mi se niš neda delat, a opet divno je jer i ne moram, pa mi baš svedno jel bum to napravila danas ili preksutra ili možda drugi tjedan ili nikad... baš me briga i to mi baš paše!
Divno je probuditi se svaki dan i znati da je cijeli dan moj i da ga mogu organizirati kako samo poželim ili ga provesti sasvim neorganizirano , upravo onak kak mi je taj čas po volji. Zapravo divno je što više ništa – baš ništa ne moram, nego samo ono što hoću...
Užasno je što su mi se od neprestanog sjedenja za kompom naslagali rajfovi sala oko struka, a opet fućka mi se za sve, pa ak mi paše sjediti satima i buljiti u ekran, zašto da si uskraćujem taj užitak zbog kojeg ionako nitko ne trpi... eh, da, ali moje oči baš to ne vole, a to je zato jer su stare i to je opet ono užasno.
Divno je što mogu kad mi „puhne u glavu“ otputovati kud god mi se svidi jer nemam nikakvih obaveza, a opet grozno je što se obično na tim putovanjima mora puno hodati, pa me navečer boliju noge i onda si navečer velim „vrag ti nosi starost, više nikad ne bum išla na nikakvi put“ (no onda to brzo zaboravim i vrag me opet nekud odnese )...
Divno je biti star u današnje vrijeme kad gledaš oko sebe zabrinutost ljudi za sutrašnjicu, za budućnost.. a tebi sve ravno do Pacifika i natrag jer misliš „a kaj me za to briga – ja bum ionak otišla u vječna lovišta, pa si idem sad još priuštit kaj mogu a za sutra nek se mladi brineju“.
Grozno je biti star jer ne mogu više nositi cipele s potpeticom od 10 cm! E to je fakat užasno jer su alternativa samo cipele s niskom petom a to je onak zbilja užasno i grozno i bljak... i tu se više nikaj nemre... a jbg...
Užasno je biti star jer ti doktor stalno nekaj brunda o prehrani... no dobro, ja ionak niš ne jedem jer mi se neda kuhat, al da nesmem jest kolače... e, to je ipak preveć... veli da mi je šećer poskočil i da nesmem jest puno kolača... aj ti sad to preživi ak si junak!
Ma ima toga još puno... nemrem se baš svega setit taj čas, ali ipak ak rezimiramo sve, onda je ipak divno biti star jer si možeš priuštit komociju i bezbrižnost a to je uvijek bila „alfa i omega“ mog života, koju mogu tek sad iskusiti u potpunosti!

Ima li ovdje nekog od onih pravih starinskih dinamovaca - ja bih rekla od onih „purgerskih“ dinamovaca? Baš bi' volila da mi netko rastumači tu transformaciju Dinama iz plavog u modro.
Naime, iako baš nikad nisam bila neki nogometni fan, znam da su dinamovci bili oduvijek plavi... da postoji i neki restoran „Zagrebački plavi“ nazvan po tom našem klubu i da postoji još jedan što se zove „Plavi 9“ po igraču koji je igrao s brojkom 9 (jedna od najpoznatijih plavih devetki ikad bio je Dražan Jerković, ako me pamćenje ne vara).
E sad, najviše me kopka baš ta riječ plavo/modro... naš barjak, na kojeg smo svi ponosni jest trobojnica crveno-bijelo-plava, pa imamo i pjesmu:
Crven bijeli plavi
To je barjak pravi...

... i sad da mi glavu odrežeš nemrem si zamislit' pjesmu ovak'
Crven-bijeli-modri
To je barjak... ???? kaj? koji? kakvi?
šta se rimuje s tom nekom hibridnom dotepenskom bojom???

Hm, hm, aj' nek me netko prosvijetli zašto se tradicionalna plava pretvorila u modru?...

Kad umre voljena osoba, s njom umre i dio tebe i tu ostaje praznina. Zbog te praznine gubiš ravnotežu... Tada se praznina ispunjava bolom, koji prelazi u tugu. I onda zavoliš tu tugu jer je ona postala zamjena za voljenu osobu i jer ti upravo ta tuga vraća ravnotežu i ne želiš je izbaciti iz sebe. Zbog te povezanosti tuga postaje lijek sama sebi i onda sve tek prevučeš ovojem od osmijeha i neke tihe zahvalnosti, jer te tuga naučila mnogo toga o životu...
Ta beskrajna bol u tebi kao da ovija sve nekim sfumatom, pa sve oštrice, neravnine i suprotnosti ublažava pa i ti postaješ blaži...
Shvatiš da su svi problemi, sve prepreke, svi strahovi, neizvijesnosti i nedoumice potpuno beznačajni i preplavi te osjećaj slobode bez straha i bez osobnih iščekivanja, ostaje tek svjetlo što osvjeljava jednu univerzalnu nadu u sveopće dobro...
Nastojiš postati nevidljiv, gradiš svoj život pokraj događanja ne sudjelujući u njima, jer bi sudjelovanje remetilo tvoj mir, a mir i tišina su jedino što još ovdje želiš!
I na kraju postaješ tek promatrač, potpuno opušteno okružiš se tišinom i ničem ne dozvoljavaš da remeti tu tišinu, a oči počinju gledati sasvim drugačije, kao da sve vide ispod površine do nekih dotad nepoznatih dubina i svijet počinje dobivati sasvim drugi smisao...
i nastaviš živjeti svoju svakodnevicu s blagim osmijehom nadmoćnosti jer si „iznad“ svega...
... i tada šest godina postaje istovremeno i trenutak i vječnost...

Zucker kommt zuletzt!
(ili "šećer dolazi na kraju")

Cefalú

Od svega prelijepog viđenog na Siciliji, moje je srce zarobio ovaj mali blistavi dragulj – ljupki gradić Cefalú. Ovdje bih mogla zauvijek ostati...
Stisnut između mora i visoke stijene koja se nad njega nadvila, meni izgleda poput toplog gnijezda koje pruža utočište i tijelu i duši, što svoje stanovnike čuva, grli i mazi. Nastao je još u 6.st.pr.Kr., od tada je promijenio mnoge vladare i mnoge kulturne utjecaje, ali je od svega toga sačuvao ono najljepše i ostavio to do danas, na uživanje svima koji ga posjete, ali ponajprije, zasigurno svojim stanovncima.
Ako zbog ničeg drugog, vratila bih se na Siciliju da još jednom mogu prošetati ovim dražesnim gradićem.































E, a sad, pitate se što je ovo...
To je javna praonica rublja. Ovdje je od pamtivijeka. Pitala sam jednu gospođu otkad postoji ta praonca, a ona mi je rekla da je tu od osnutka grada. No, dobro, da joj baš ne povjerujemo sasvim, ali ako toj "perilici" oduzmemo čak i 1000 godina tada bi još uvijek bila stara mekih 1500 godina... lijepa starost moramo priznati.
To su u kamen uklesani bazenčići, veličine otprilike 80x80cm, u koje je odozgo neprestano pritjecala izvorska voda, a kroz otvore pod ovim skošenim plohama, na kojima su vrijedne pralje prale svoje rublje, otjecala ovim odvodom u more...





I još na kraju jedan pogled iz autobusa na Cefalú, za oproštaj...

Palermo

Od svih mjesta koje sam na ovom putu vidjela čini mi se da o Palermu mogu najmanje reći nešto o svojim utiscima. Palermo je prilično velik grad za kojeg bi bilo potrebno mnogo više vremena za razgledanje, a ja ga nisam imala, pa sam sve značajnije objekte i građevine mogla vidjeti tek u kružnoj „sight seeing“ vožnji autobusom.
„Nanoge“ sam ga obišla tek na dva-tri sata a i to se vrijeme dobrim dijelom potrošilo na sjedenje u restoranu i jednoj kavanici, a to nikako nije dovoljno da bi se steklo pravi utisak o nekom gradu. Glavninu vremena jednog dana potrošilo se na razgledanje dviju značajnih građevina – Palazzo Reale i Capella Palatina... gospođa, lokalni vodič (usput: kako se kaže žena-vodič? vodička? vodičkinja? – i jedno i drugo mi zvuči nekako nikako), bila je zaljubljena u svaki kutak i svaki mozaik, pa nam je na dugo i široko objašnjavala i pokazivala svaku sitnicu i detaljčić i onda se to razvuklo u dobar dio dana, pa je onda za sve drugo ostalo premalo vremena.

Ovo je ranojutarnji pogled s prozora moje hotelske sobe:






A evo i nekoliko slika Palerma:

























Odvezli smo se i u Monreale, mjestance na brdu poviše Palerma, razgledati normansku katedralu izgrađenu u XII stoljeću, značajnu po mozaicima od pozlaćenih pločica. Površina cijelog mozaika iznosi 6200 m2 – mozaik slovi kao najveći na svijetu.

Panorama Palerma s platoa Monreale:



Monreale i Normanska katedrala:

Taormina


Taormina je prekrasno mjesto njegovanih parkova, smještena je stepenasto na strmim padinama Monte Taura. Ima vrlo lijepe plaže na koje se iz mjesta spušta žičarom ili liftovima, ali i hoteli imaju svoje bazene s morskom vodom, pa ako netko ne želi ne mora ni ići dolje na more. Prepuna je hotela, koji su cijelu godinu popunjeni turistima iz cijelog svijeta zbog izuzetno ugodne klime.

Evo jedne slike Taormine iz perspekive iz koje se najbolje može vidjeti cijelo mjesto i terasasti položaj na stijeni. Ovakvu sliku nisam mogla sama snimiti pa sam je naguglala s nekog turističkog vodiča na internetu.



A sada moje sličice:













Ovo je naš hotel i njegove terase









A ovo sam fotkala u jednom dvorištu - ne znam što je to, je li cvijet ili samo zgodni debeljuškasti listići, nemam pojma, ali prekrasno je...




Svako od mjesta u kojima smo boravili, pa tako i Taormina, bilo je ujedno baza iz koje smo odlazili na arheološke lokalitete zbog kojih se i krenulo na ovaj put, tako da su oni zapravo bili prioritet svugdje gdje smo boravili, pa ih moram spomenuti i ostaviti trag u slikama – od svakog ponešto. Budući da su oni svi nama laicima slični ili jednaki, sažet ću ih sve u jednu cjelinu iako su razbacani diljem Sicilije pa i jedan od njih (Paestum) na tirenskoj obali Apeninskog poluotoka.
Svi su oni veličanstveni i grandiozni i na svakog će od nas ostaviti različiti utisak kao što smo i mi i naši pogledi različiti. Svatko će ih doživjeti na svoj način... mene su na neki način podsjetili na prolaznost ljudskog vijeka. Koliko li je života izgubljeno u kamenolomima i transportu tih kamenih gromada kako bi se izgradili ti impresivni hramovi... sve na slavu božanstava koja su nestala zajedno s njihovim tvorcima i oastali su samo ti tragovi za nas, danas i ovdje, da im se divimo (ili ne)... ipak, ako pomislimo da su te izgubljene kulture ostavile svoje tragove sve do danas i da smo mi nasljednici mnogih postulata tih civilizacija tada ih moramo gledati sa divljenjem, zahvalnošću, pa čak i strahopoštovanjem...
Razmišljam o tome, što li ćemo mi ostavti i što će neki novi ljudi 2500 godina poslije nas nalaziti kao naše tragove... hm, hm ...
Bilo je desetak takvih lokaliteta, ali ovdje su samo tri, jer svi oni koje to zaista interesira, već su tamo bili ili namjeravaju ići, a za sve nas "obične" to predstavlja tek turističku atrakciju, koju povezujemo s nekim svojim ranijim znanjima iz povijesti.


Paestum -













Selinunte













Dolina hramova











A da ne bi sve ostalo samo na "kamenju", nakon obilaska Doline hramova išli smo na degustaciju vina, maslinovih ulja i raznovrsnih likera na jednu domaću hacijendu (tamo se to zove Azienda), pa da sve to ne kušamo na prazne želuce, domaćin nam je pripremio zakusku raznovrsne domaće hrane...

Evo sličica postavljenog stola:







Ne moram ni reći da je sve ponuđeno bilo jako, jako fino – od vina do klopice...

Sirakuza

Grad su osnovali grčki kolonizatori 734.g.pr.Kr. na istočnoj obali Sicilije. U starom vijeku bila je Sirakuza kulturni centar Magnae Graecie gdje su djelovali neki od najpoznatijih umjetnka i znanstvenika antičke Grčke, sve do 212.g.pr.Kr. kada je cijelim područjem zavladao Rim.
Jezgra starog grada nalazi se na otočiću Ortygia povezanim s kopnom mostom tako da je zapravo pretvoren u poluotok.
Budući da su poslije Grka i Rimljana grad zauzimali i Arapi pa poslije Normani, a svi su oni ostavljali dio svog utjecaja na arhitekturu grada, grad je prepun spomenika iz svih tih civilizacija i kultura, koje se skladno isprepliću na malom prosotoru.

















U okolici grada nalazi se jedno od najvećih i najbogatijh arheoloških nalaziša s ostacima grčkih i rimskih hramova, grčkog kazališta i rimskog amfiteatra, zatim vježbališta, raznih javnih okupljališta i akvedukata te kamenoloma...


grčki teatar


grčki teatar


rimski amfiteatar


žrtvenik


kamenolom


ostaci akvedukta kojim još uvijek teče voda


pećina „Dionizijevo uho“

Sicilija -

Mnogi ljudi na spomen Sicilije pomisle na neku krševitu zabit i mafiju. Bila sam začuđena tolikim neznanjem kad su mi prije puta mnogi rekli: „Pa kud ideš u onaj krš i među mafiju?!“ To ti je tako, kad ljudi ili ne čitaju ništa ili ih čak i pročitano ne zanima pa ne pamte...
Dakle, što se mafije tiče, hm, hm, pa ima je i kod nas. Što se pak sitnih lopova tiče, ima ih svugdje po cijelom svijetu, a što se krša tiče, vjerojatno i njega ima, ali ja ga nisam baš mnogo vidjela... toliko o tome.
Sicilija je prelijepa zelena zemlja, osunčana, prekirivena raznovrsnom, bogatom, mediteranskom vegetacijom. Obiluje vodom zbog Etne, koja većim dijelom godine bude više ili manje pokrivena snijegom, koji se pak što od sunca što od topline same Etne koja neprestano radi, stalno topi i tako natapa mnoštvo sitnih vodenih slivova, koji tada tvore bogate izvore fine pitke vode.
Kud god vam oko krene prostiru se uredno obrađene površine vinograda, maslinika, voćnjaka i mnnogih drugih poljoprivednih kultura.









Sva je premrežena lijepim, širokim, modernim cestama, vijaduktima, tunelima i svom potrebnom infrasturkturom.
O kvaliteti raznovrsnih sorti vina i maslinovih ulja ne treba ni govoriti, a i harana nimalo ne zaostaje i zaslužuje vrlo visoku ocjenu.

Taj dan kad smo se dovezli na Etnu (do mjesta do kuda mogu vozila, poslije tko želi više, do kratera, mora ići žičarom), dočekao nas je visoki snijeg. Cesta je bila lijepo očišćena, a mjestimice su „zidovi“ nanešenog snijega bili visoki skoro kao naš autobus. Snijeg je posut finom tamnosivom prašinom, to je zapravo pepeo, koji Etna stalno izbacuje.







I dok je gore visoki snijeg, na njenim obroncima je vrlo toplo, sve je rascvjetano, a limunovi i naranče se žute i rumene u limonetama (tako se kod njih zovu nasadi agruma) uz koje se vozimo.

Na povratku s Etne svratili smo u jednu od mnogih limonetta









... gdje smo dočekani s finom zakuskom





... pa sam upala i u kuhinju gdje se za nas pripremala još i fina juha od leće i prava pizza



... a onda smo prošetali među nasadima. Svatko od nas mogao je ubrati po 2-3 ploda, onako za uspomenu, a ako je netko htio više tada je kupio voće, vino, ulje, med ili neki drugi njihov domaći proizvod u njihovom malom dućančiću.











U podnožju Etne je malo mjestance Zafferana - tako se zove jer se uokolo nalaze polja šafrana, koji se bere zbog izuzetno kvalitetne arome tog skupog začina.
Evo dvije-tri sličice iz Zafferane, a ovi zgodni mali polodovi raznog voća i povrća izrađeni su od marcipana i izloženi su u mjesnoj slastičarnici kao uskršnja ponuda...